Pred trideset ljeta, kralj Arthur pade u bitci kraj Camlanna. Zli čarobnjak Mordred bi poražen, a njegova vilenjačka vojska raspršena, no cijena pobjede bijaše strašna. Kruna Albiona pade na čelo Galahada, tad mladog viteza Okruglog Stola. Razočaran u stare bogove, koji cijeniše prirodu i ravnotežu više nego prolivenu krv ljudi, Galahad se okrenu novoj vjeri u jednoga boga, Presvetog Oca, kojemu ljudi bijahu najdraža stvorenja. Danas, ljeta gospodnjega 537-og, Albion jest zemlja mira, zakona i pobožja, no uz to i siromaštva, a povrh toga, i netrpeljivosti što tiho krčka. Slaba je ljubav i sloga među ljudima nove i stare vjere, a još najgore je onima što preostanu od vilenjačkog roda. Kako čovjeku, tako i vilenjaku - teško im na zemlji; a mudrost kaže, kako na zemlji, tako i na nebu. I doista, jednog dana vidje narod kako se stvori - rana na nebu! Strašan i krasan prizor u isti mah: u pol bijelog dana, crni rascijep na nebeskom svodu, kroz koji čudnovate zvijezde sjaje. A istog tog dana, četiri junaka pronađu na svojim tijelima neobični znamen. Glasine o tom znamenu stignu i do kralja Galahada, te on sazove u Camelot sve koji su tako obilježeni. Prisjeti se tada kralj stihova što ih Merlin davno izreče:

Kad Jedan iz sna se prene,

I kozmos proždrijet krene,

Grotlom svojim nebo će ranit',

Svijet progutat' nakanit'.

četiri prsta, iz zemlje će stići,

Petoga - iz onoga svijeta dići.

Ruka će Merlinova štitom biti,

Svemir od gladi Jednoga braniti.

Ali Merlina nitko ne vidje otkako Arthur napusti zemlju smrtnika. U starosti je mudrost, kažu, i zaista, ostarljeli kralj prepozna u ova četiri junaka četiri prsta Ruke Merlinove. I da proglas našim junacima: čarobnjak Merlin ima biti pronađen! Tako im bogovi pomogli, i stari i novi, ili svijeta zadugo neće biti...