Tygvarsonnov posljednji pohod

Dvije generacije je prošlo otkako su izbjeglice iz Staroga Svijeta, bježeći pred ratom, pošasti i drugim zlima pristali na obale Željezne zemlje. Narod, koji je bio navikao na plodne zemlje juga se trebao u ovom negostoljubivom kraju naviknuti na težak život, pun briga, boli i nesreće. Naselja duhova, kojima je optočena Rastrgana Obala pokazuju, da mnogi nisu u tome uspjeli. No jedan mladac, imena Olaf Tygvarsonn je uspio, te osnovao čvsto i utvrđeno naselje Tygvarburg, u plodnome srcu zemlje, te je poživio dug i sretan život.

Slabašno svjetlo prodire kroz zrak pun dima, koji sporo kola kroz veliku halu klana Tygvar. Poglavar Olaf, slabašne, klonule glave pod velikom željeznom kacigom se sa naporom diže sa rezbarenog trona, te sa glasom, još uvijek jakim i čvrstim, obrati okupljenim mještanima.

"Sinovi, kćeri, braćo, prijatelji. Stoto ljeto mi se bliži na ovoj zemlji, te osjećam da me snaga napušta. Ne želim da me gledate kako kopnim. Kada sam došao na ove obale, zakopao sam na samome pristanu moj mač, Plavozub. Želim umrijeti sa njime na krilu, gledajući prema obalama staroga svijeta. Odaberite najčasnije muževe i nastastije djeve, te me povedite u moj zadnji pohod!"